Jump to content

BEZ NASLOVA-kAmPaNjE


žac

Recommended Posts

Na red dolaze dvije kampanje, jedna na jednoj posebnoj vodi gdje se ne traže kapitalne ribe nego jednostavno mir i spokoj sa svojevrsnim povratkom u vrijeme kad je bilo jedini izazov uloviti bilo kakvu ribu. Takve kampanje opuštaju, rekao bih ponekad i spuštaj na zemlju ako čovjek visoko uzleti. No i takove imaju svoje prave izazove.

Druga kampanja je na jednoj maloj vodi ali vodi koja eto može strašno iznenaditi. Vrijeme ribolova, vremenske orilike, i sve ostalo u takvoj kampanji čine ju specifičnom. Ulovi pogotovo! Zato bi možda najbolje prije totalne idile svojevrsne divljine počeo sa kampanjom koja se odvijala na Rijeci Novčici vrlo blizu samog centra grada Gospića.

 

 

 

NOVČICA-kampanja vjetrova

 

Pozdrav Liko Velebita dikoooooo..... Polako sam si pjevušio ugledavši izlazak s autoputa Zagreb-Split za Gospić. Iza naplatnih po dogovoru čekao me Ivan Tonković po šaranskim forumima poznat kao Supra . Odma znaš da se radi o ribiču, Opel Frontera sva u blatu, nestrpljivi pokreti i konkretni dogovori sa samo jednim ciljem a taj je, što prije doći na vodu i zabaciti. Prvo što sam zamjetio na tome mladiću koji bi mi usput po godinama mogao biti i sin je osim pomalo mršave figure i gips na desnoj ruci. Mislim si, pa šta će s gipsom loviti, kako će zabacivati, hraniti!? No, kod njega nije bilo nimalo sumnje, nema problema stari, nije to ništa. Mislim si, a šta ćeš, mladost ludost! Vraga mladost ludost, da sam ja dobio gips neznam tko bi me spriječio da ne dođem na dogovoreni ribolov. I to kakav ribolov, ribolov na jednoj prekrasnoj riječici koja pomalo vrluda po divljini okolnih brda i polja a pomalo gotovo po sredini grada Gospića sve dok se sjedinjena s rijekom Likom ne ulije i formira prekrasnu akumulaciju Kruščicu. Sve to na maloj udaljenosti promatra prekrasna planina još bijela od snijega, Velebit. Radi se o rijeci Novčici! A kako je uopće došlo do, kako će se kasnije uspostaviti, jako uspješnog ribolova?

 

Dogovor

 

Malo uživo a malo preko šaranskih foruma Ivan i ja planirali smo jednu trilogiju na ličkim vodama. Po njegovom iskustvu a i jednostavno uvriježenim mišljenjima kako riba kreće tek tamo oko kraja travnja pa nadalje sve se trebalo odigrati puno kasnije. Naravno sve je uvelike ovisilo o vodostajima i same Novčice a i voda oko nje jer kod većih vodostaja sve rijeke i rječice na neki način su spojene i velike je poboljšana migracija riba koja predosjeća dobre uvjete za mrijest. Samim time i sama uspješnost ribolova se može uvelike pojačati.

No mene je nešto drugo mučilo! Imao sam osjećaj i teoriju da bi trebali puno ranije odraditi prvi ribolov. Barem na početku 4 mjeseca. Nisam naišao na odobravanje s druge strane nego na jedan kulturan način me odgovarao da nejdemo tako rano. Malo pomalo i nakon dugih rasprava preko mobitela odlučili smo da se ipak krene lagano sa promatranjem vode i mjerenjem temperature pa ćemo vidjeti kud će nas to odvesti.

Na samom početku ožujka Ivan je izmjerio prvi puta temperaturu vode koja je bila 7 stupnjeva. Dogovor je bio da nakon te temperature krene sa vrlo laganom i opreznom prihranom svakih par dana.

 

Početak kampanje

 

Pravi početak kampanje bi bio dan kad je izmjerena 8,7 stupnjeva i prvi znakovi izbacivanja šarana u blizini hranilišta. Malo smo se začudili i jedan i drugi tako dobroj reakciji ribe. Začas smo spušteni na zemlju. Za koji dan Gospić je zatrpalo 40cm snijega! A bože moj, ništa čudnoga, a naročito za taj dio lijepe naše. Šuti, trpi i čekaj da se Bog smiluje i sav taj snijeg otopi i stvar krene od početka. Naravno da je i taj snijeg imao svoju dobru stranu jer je digao razinu vode i sad su šarani iz Like pomalo mogli razmišljati o ulasku u Novčicu. Takav scenarij se ponovio još jedanput i voda, ustvari što se tiče svoje temperature i nije nešto pomakla. Jedina povoljna stvar je bila taj povišeni vodostaj. No sve skupa i nije odavalo previše nade u uspješan ribolov. Ja sam ipak odlučio i po cijenu totalnog neuspjeha, što se ulova samo tiče,naravno, odraditi teoriju koju sam na još par voda isprobao s nekim drugim ljudima. A ona se bazira na tome da ženka šarana puno prije kreće u potragu i za hranom i za mjestom gdje će se mrijestiti. Naročito na divljim vodama i sa divljim ribama koje ne očekuju previše pomoć od ljudi nego se ponajviše oslanjaju na svoj instikt. Za tu je namjenu trebalo srušiti još jednu barijeru a ona se odnosi na način i vrstu prihrane.

 

Prihrana

 

Da bi točnije znali sa čime bi išli u prihrani trebalo bi i nešto znati o ribi koju želimo uloviti. Dakle, radi se o divljem šaranu koji ima u povoljnim uvjetima vodostaja mogućnost kretanja i do 50 km u raznim smjerovima. Znači radi se o ženki koja ne da samo osjeća i priprema instinktivno mrijest nego ga u povoljnim okolnostima i odrađuje, opet instinktivno. Što može pronaći u prirodi u tim okolnostima, jako malo uz puno utrošene energije. Rješenje se nameće samo po sebi. Treba napraviti pravi, kvalitetan, nešto nutritivno jači mamac nego što su uvriježena mišljenja da je dovoljna kuhana kuruza i lagana boila gotovo bez masnoča. Mi smo se odlučili na nešto lakšu fish boilu sa predigestiranim ribljim brašnom koje je samim time i lakše probavljivo te sa dodatkom i u mixu preko namirnica i direktno kvalitetnog ribljeg ulja koje se ne stišće na nižim temperaturama. Sav posao izrade boile za prihranu je preuzeo Ivan dok sam ja boilu za loviti donjeo na sam dan kampanje ribolova. Ipak, mislim da je bilo gotovo odlučujuće u svemu tome intezivno promatranje vode od strane mog domaćina koji je izabarao jednu dominatnu vrbu u blizini mjesta našeg ribolova. Poslije sam uvidio i još jedan možebitni razlog njegovog upornog promatranja vode. Naime svaki dan u određeno vrijeme tuda đogira jedna privlačana djevojka :D i tko zna koje ribe je promatrao moj domačin, nadam se da mu supruga Marija ne čita ovakve tekstove, barem ne svaki redak! No šalu na stranu, bio sam više nego zadovoljan upornošću kojom se može postići i više nego što čovjek očekuje. To se uvijek vraća, kad tad!

 

 

Kampanja vjetrova

 

Prizor je bio više nego očaravajući. Mala, oko u tome trenutku i na tome mjestu 50 m široka rječica tekla je kao da spava. Njezinu površinu razigravala je bura koja je i nama stvarala dojam hladnoće veće nego jest. Tamo u daljini vidio se masiv Velebita koji se još u potpunosti bijelio od snijega. Ivan me malo pustio na miru prije nego me upitao: „ I , kako ti se čini“? A šta da kažem prijatelju,rekoh, ja sam oduševljen! Kad prvi puta pogledam vodu nekako u sebi dignem ili spustim očekivanja što se tiče ulova ili same uspješnosti kampanje. Velika hladnoća, ranija kampanja, snježna voda koja je napunila Novčicu, stvorila je u meni osjećaj da netreba očekivati puno. Ipak, zbog same ljepote prirode, gostoprimstva koje je ustvari tek počelo,što sam saznao u sve dane koje su slijedili, nije u meni postavljalo nikakve ciljeve osim jednog, dobro se zabaviti, upoznati ljude i sam se pokazati kao pošten i normalan čovjek.

Postavljanje kampa je prošlo s malo problema jer je bura bila zaista jaka. Jedva sam čekao da zabacimo sisteme. To se i desilo nešto kasnije ustvari predvečer. Tako da smo osim jedne male ribe koja nam je ipak uveselila kampanju noć proveli relativno mirno. Drugo jutro u prihranu ubacujemo moju boilu i akcija može krenuti. Ribe još nisu bile raspoložene za naše mamce ali zato jesmo mi ogladnili. Tada stupa na scenu Ivanova žena Marija koja nam je bila nevjerojatna logistika u sva 4 dana ribolova. Ivan diže mobitel i svoju lipu ženu još lipše zamoli, Mare, de donesi zera za popit i poist. Eto ti Mare sa najboljim burekima koje sam jeo u životu. Ja neznam da ih nismo tuce maznuli u par dana. Više nam nije smetala niti bura koja je ipak malo pomalo jenjavala jer smo bili punih trbuha zavaljeni u svoje krevete i pomalo gatali kad će riba lupit. Nakon popodnevno prezabacivanja pada odluka da na dva hranilišta idemo sa po dva štapa a preostala dva razbacamo kao tragače skroz desno oko 30m od kampa .Ja zaista nisam uopće niti čuo na takvoj daljini uz vjetar signalizatore ali Ivan kaže da on dobro čuje. Taman nakon popodnevnog odmora Ivan kreće preko ograde valjda tamo di i car ide pješice kad vidim sa još poluspuštenim hlačama naglo juri nazad preko ograde. Gledam i mislim šta mu je došlo, da nije kakva zvijer ili koji bog il je napao đogericu pa uletio kakva lička momčina :o . Kad on juri prema štapovima i nešto viče onda tek primjetim da je desni svinger zaljepljen za štap. Ivan zateže i kreće borba. Zaista jaka riba, no samo prvih deset minuta, već pomalo u glavi sumljam na ženku. Mic po mic i zaista, prekrasna ženka nalazila se u podmetaču. Pomalo tamna, gotovo mi se činila crna, ima dobro preko 10kg procjena je Ivana. Vaga pokazuje 13,50! Ajme meni, i najveća nadanja su se ostvarila. Riba preko deset kila na ovoj gotovo planinskoj riječici u to doba. Ženka! No, nije kraj, lovimo još par manjih šarana što golaća što pravog divljeg vretenca. Tih 24 sta je zaista bilo uspješno i moje domaće vino dodatno je zagrijalo situaciju tako da smo pomalo veseli zalegli u svoje krevete. Treći dan je bio dan upoznavanja, došla je ekipa koja tu lovi tako da sam upoznao puno zagriženih ribolovaca. Neke kao Špolju sam i poznavao ali samo preko šaranskog foruma. To je za tako malu vodu i zbog blizine gdje se sve to dešavalo bilo izgleda previše pa nam riba nije radila taj dan i željno smo očekivali noć. Bura je već skroz stala, razvedrilo se i to je moglo značiti samo jedno, čeka nas hladna noć, možda i sa mrazom. Naravno, dolazi Marija sa burecima i kako to uvijek biva da lijepo žensko uvijek nosi sreću tako je bilo i tada. Riba kreće jedna za drugom, 4 komada za redom. Sve riba do 8 kg.

 

Noć za pamćenje

 

Takva navala nas je zaista razveselila. Čak se je potvrdila i teorija o ženkama, da ne govorim da je boila radila sve u šesnaest. Plus toga probali smo i pop up prezentacije, i to je proradilo. Ivan je bio posebno zadovoljan jer je imao puno veći strah od ishoda kampanje od mene iz jednostavnog razloga što tu doma i zna kad se lovi šaran i kako uspješno u ovim uvjetima.

Hladnoća je pomalo stiskala sve jače i Marija nas je napustila i otišla njihovom krasnom sinčiću Franku koji je baš u te dane progovorio i svoju prvu riječ, TATA.

Mi smo se isto povukli u svoje jazbine i nije trebalo puno da pozaspimo. Meni se još samo po glavi vrtila pozicija 30m pravo naprijed od moga šatora. Izgleda predobro ali još nije dala poteza. Kao u ritualu skinuh čarape i malo pomalo i ja sam otišao u carstvo snova. Kad u snu čujem škljocanje baitrunera na šimanki. Taman onoj pored šatora. Onako u snu uvjeravam sam sebe da je to san,mašta, dok me trenutak zdrave pameti nije katalputirao van. Zatežem, osjećam pumpanje, znači istina je. Natežem još jače da dođem u bolji kontakt s ribom jer je na poziciji a i cijeloj rijeci dosta trave. Nakon dosta natezanja stajemo totalno točno u ravnini hranilišta. Tada tek pogledam oko sebe, sve bijelo, mraz totalan, a ja bos na svemu tome. Probam indikator, mrtav, totalno, to je onaj koji se javljao već jako dugo da ga treba zamjeniti. Ulazim i oblačim se te vadim rezevni indikator. Star 10 godina, taj je za posebne namjene. Kad riba stane i neće dalje samo njega gore i sve je lakše. Moj prijatelj Batina već ga je htio otkupiti ali nije išlo,nema te love. Samo što sam zamjenio indikator, riba krenu! Zatežem odma, naglo sve odpušta, mislim da sam izgubio ribu. No, nakon par namotaja, riba je gore, no 30m nizvodno. Znači omotala je oko trave i napravila zavoj, kad je trava prerezana opet smo bili skupa. Šaran mi lupi po površini i sad imam šanse. Zovem Ivana, no čovjek spava ko medvjed. Aaaaaaa, šta je! Griz čovječe! Pa šta onda, izvadi ga! Ajde diži se reko, osjećao sam da imam nešto veće na udici a nisan poznavao našu stranu obale a pošto je voda povišena nisam htio napraviti grešku. Ivan izlazi i brzo dolazi k sebi kad ga je hladnoća lupila. Uzmi podmetač! Svjetlimo prema vodi i šaran radi nevjerojatne krugove, zabija se u našu obalu, malo se pojavi na površini a slijedeći tren je več na samo dnu i tuče po njemu. To već traje 35 min na daljini od svega 35 m. Nakon još jednog kratkog stajanja odlučujem u trenutku kad je na površini malo riskirati i održati mu par sekundi usta na suhom. To je upalilo i dugo vretenasto tijelo šarana polako je uplovilo u podmetač. Tad kreće veselje, pa ovaj ima debelo preko 15 kg viče Ivan! Kad sam ga pokušao dignuti iz vode vidio sam da zaista ima i dosta više. Stavljamo ga na mat i otkrivamo. Neki se trenuci čovjeku urežu u pamćenje. Prekrasan, dug, sa ogromnim repom, divlji šaran ležao je potpuno miran pred nama. Ovo je san, riba života! Imam dosta riba preko 20 kg ali ovaj makar nema toliko je prekrasan. Uzimamo vagu, važemo, i ne možemo vjerovati, pa to je dvadesetka! 20,150 kg! Ženka vretenca! Puna boili! Divlji šaran je tako prihvatio mamac da se nalupao do kraja. To je ono pravo. Sve poslije toga je samo izražaj velike sreće i radosti. Nisi znao tko je više sretniji ili ja ili moj domačin. Tada je zaista moja graševina nastradala, totalno! Sve skupa je jako odjeknulo među ovdašnjim ribičima a i šire. Jednostavno nisam mogao zahvaliti svome domačinu na trudu, a on meni na ideji da krenemo tako rano.

Ujutro pomalo mamurne i totalno neispavane počne šamarati jako jugo, pa jugo zapadnjak tako da smo odlučili i cijelu kampanju nazvati, kampanja vjetrova jer je puhalo sve što je i moglo puhati!

 

Najljepši pozdrav

 

Zadnje jutro ribolova je bilo zaista oproštajno. Očito smo se jako svidjeli toj preljepoj rijeci pa nam je za oproštaj poslala predivnu ženku ljuskaša isto napucanu do kraja koja mi je priuštila nezaboravan dril na mojim parabolicima. 11,50 kg, pa kud ćeš lijepše! Rastavljamo kamp, kupimo smeće do zadnjega čika jer takva prekrasna priroda zaslužuje i puno više od toga!

 

Planovi za Liku

 

Odlazimo na rijeku Liku potražiti na licu mjesta poziciju za kampanju koju ćemo ako Bog da odraditi u svibnju mjesecu. Još jedan pozitivan stres. Gotovo netaknuta priroda rijeke koja se probija kroz stijenje. Nevjerojatne bistrine,mira i spokoja! Ovo je već pomalo previše za mene. Toliko ljepote i događaja u tako kratkome vremene je zaista još za mene nedoživljeno. Prepuštam Ivanu odabir pozicije jer Lika još nije ni izbliza smirena i nezna se još vodostaj koji bi mogao biti. Još se jedanput vraćamo Ivanovoj kući i nakon preukusnog ručka spremljenog od strane njegove mame Jadranke polako uz pozdrave napuštam i još se jedanput zahvaljujem na gostoprimstvu svih divnih ljudi koje sam upoznao a posebno prekrasnoj obitelji Tonković !

Jedva čekam ponovni susret na još jednoj prekrasnoj rijeci prepunoj čari i ljepota, rijeci Lici!

 

 

 

 

 

 

 

http://s4.postimage.org/SWEiS.jpg

Hoooooo ruk!

 

http://s1.postimage.org/pCTwS.jpg

Lika, sljedeča stanica.

 

http://s1.postimage.org/pD00i.jpg

Ljepotica kampanje.

 

http://s2.postimage.org/pcDmr.jpg

Zalazak sunca na Novčici.

 

http://s4.postimage.org/SXeJ0.jpg

Prva riba kampanje.

 

http://s3.postimage.org/9Voe9.jpg

Ovo nisu promašili, nikako.

 

http://s3.postimage.org/9VycJ.jpg

Ova ljepotica nas je ispratila.

 

http://s4.postimage.org/SXoHA.jpg

Lijepa moja bebica!

Link to comment
Share on other sites

A sad povratak u nešto lijepo, povratak u stvarnost ljepote. Na ovakvim mjestima opisanim u sljedečem tekstu može se jednostavno samo uživati.

 

 

Jezero tišine

 

 

 

U svakoj osobi javi se potreba za odlaskom nekamo gdje če biti u potpunom miru. Skupiti i složiti misli o nečemu ili sve te nastaviti dalje u ovom sve težem i težem svijetu isprepletenom problemima. Ponekad se čovjek odluči na pravo mjesto, makar je to teško definirati, no ponekad odeš misleči da si izabrao pravo mjesto za svoj mir a kad ono sve vrvi oko tebe ili ljudima sa istim ciljem ili pak onima kojima je to mjesto mjesto ispucavanja, zabave u svakom pogledu. Ako sve to prenesemo na ribolov i ono što je moja preokupacija a to su šarani, teško je danas nači mjesto gdje če čovjek osim prijeko potrebnog mira imati priliku nešto i uloviti. Dakle jedno i drugo gotovo je pa postalo nespojivo izuzev par makar poludivljih ili divljih ali ipak poznatih destinacija. Ovo nije priča o nijednoj od njih, ovo je priča o jednoj potpuno neistraženoj, mirnoj, gotovo potpuno divljoj, i za mene tajnom mjestu.

Što čovjek nalazi na takvim mjestima?

Koja je svrha takvih mjesta za jednog ribolovca, šaranaša?

Šta će tamo nači i dali toga uopće ima, šarana?

Šta sa svim pričama oko tog mjesta, jer ruku na srce ono postoji, znači ipak netko zna za njega?

Kako na kraju krajeva podnijeti recimo potpuni debakl iz razloga da se ne ulovi ništa?

 

Sve ravno

 

Tko može ima sreču ako posjeduje moč da se prilagodi, da se spusti! Spusti na razinu realnosti! Tada mu sve, a to je i bit opuštanja postane kako bi rekli, ravno. Nema problema, boli me briga i ostali izrazi imaju u tim trenucima svoju važnost. Ipak sad bi netko rekao pa ide se u ribolov! Naravno, onaj lovac u čovjeku uvijek vreba samo u ovakvim slučajevima on je smiren, ne gleda na kilažu, broj komada, želi samo mali sitan uspjeh u svom biću, ništa više.

Mada u svom ribolovnom životu obiđe čovjek puno predivnih krajeva, raznih prekrasnih voda, divljih, poludivljih, u nama ostaje želja isprobati sve za koje čuje bez obzira na njihovu „kvalitetu“ što se tiče velike ribe i ostalih novotarija koje prate takve destinacije a koje smo sami mi uveli u ribolov.

Takvu jednu koju još nazivamo kao nevina voda imao sam izuzetnu priliku nedavno posjetiti.

Ako uspijem i mali dio ljepote prenjeti rječju i slikom bit če puno jer sve skupa na mene je ostavilo pravi, iskonski, ljudski i prirodni, trag!

Ime i destinacija ostat će tajna mada ima dosta ljudi koji znaju za nju, ali samo znaju i ništa više.

 

Amazona u malom

 

Prilazeči tom mjestu u meni su se čula nekako pojačala, kao da će se nešto dogoditi. Ovaj puta nema trčanja, pitanja dali ima koga na mjestu, koliko je ljudi na vodi, dali riba prima, jedino i samo ostaješ ti i priroda oko tebe. Čista, netaknuta, nekako neshvatljivo mirna, i tiha do boli.

Prolazeći uskim kanalon prema mjestu ribolova, a to je jedini način, čamcem, primjetio sam da sve što se u ovom kutiću svijeta dešava nitko ne sputava. Prelomljeno drvo od vjetra ili groma ostalo je takvo, nije ga nitko pomakao, lopoč i lokvanj nitko nedira, trstika slobodno širi svoj teritorij a i žaba na listu lopoča nekako me čudno posmatra. Kao da pita, šta je sad ovo, tko je ovo, ipak, ne miče se i ja ju ovjekovječujem fotičem dok mirno na listu čeka malog kukca da se pomakne sa obližnjeg lista trstike i tako postane njezin plijen.

Kroz glavu mi je tada prošao jedan dokumentarni film o amazonskoj prašumi. Mislim si, e koja je ono veličina ali kako se čovjek ponekad osjeća zaista malim osupnut ljepotom okruženja, ljepotom prirode, tako taj dio, taj krajičak svijeta postade moja mala amazona, barem tog trenutka.

Gledam u vodu , totalno prozirnu, ispod mladi lopoč pruža svoj cvijet nebi li uloveči zrake sunca svom svijetu pokazao svu raskoš svoje ljepote, svoje bjeline, svog očaravajučeg mirisa.

Iz maštarije me prenu vidik koji je jednostavno puknuo ispred mene. Izašavši iz kanala predamnom puca vidik na prekrasno jezero, jezero iz snova, mjesto za potpuno opuštanje, mjesto gdje tišina zaboli.

Potpuno okruženo trskom. Nepravilnog oblika sa nekoliko spojenih ,ali ipak zasebnih malih jezerca gotovo pravilnih okruglih oblika. Kako se priroda ponekad zaigra, ovako nešto teško bi i s puno pomagala bilo napraviti a ovdje se jednostavno dogodilo.

Mjesto ribolova liči mi više na neki egzotični kutak na kojeg te izbaci more nakon brodoloma. Kao da sam u prirodnoj poluprostoriji kojoj su zidovi od trske. Lijevo od mene uvala, desno također i to isprepletena usjecima u trsci kroz koje ulazi i zlazi riba. Ispred mene jedan otočić oko kojega u niskon letu nadlijetaju lastavice i poneka vesela čigra.

 

Divlji šaran

 

Zatekao sam se u nekoj drugoj osobi, nestao je presing, zahvaljujem životu što mi se dogodio takav trenutak u kojem sam se jednostavno na jedno vrijeme izgubio. Nema nikoga, ovdje dolazi ponekad tek neki ribič ako ga možemo tako nazvati jer sam tamo negdje u prolazu zamjetio nekakve pokidane mreže. Totalno nevina riba, nezna za hranjenje, nepozna sisteme, i u stopostotnom postotku divlji šaran. E da mi je uloviti kojega mislim si. U tome pitanju sam se prepoznao kao onaj koji se smjestio prema pravoj iskonskoj prirodi i ribi kao malo biče koje ima želju da mu se dogodi nešto lijepo, nešto uzbuđujuče dok meditira sa okolinom u kojoj se našao.

Kad čovjek pomisli da sve zna, tada krenu pitanja na koja možda nikad nije mislio potražiti odgovor.

Kako uloviti šarana gdje se on aktivno ne lovi?

Nepozna gotovo nikakvu hranu osim one koju nađe u prirodi, dali uopće ima u ovom trenutku koji zainteresirani pošto je veliki dio, gotovo kao i cijelo jezero, pod raslinjem koje je sada potopljeno i u koje se riba trenutno nastanila radi mrijesta.

No to je tako i tako manje važno jer sve ovo do sada je i više od očekivanog a ribolov pogotovo na takvoj vodi i takvoj ribi spušta se na razinu onoga kako je i krenulo prije dosta godina, šaran dva na godinu i bili smo sretni. Dakle treba puno sreče nešto uloviti.

Nakon slaganja pribora i mjesta za spavanje, po prvi puta spominjem i prijatelja koji če odloviti samnom. Odlazimo na mjesta gdje mislimo loviti samo gledajuči isključivo u vodu nebi li našli kakvu prepreku. Nakon dosta neuspješnih pokušaja pronalazimo po našem mišljenju dvije lokacije i tamo nahranimo iz čamca i postavimo mamce. Malo kukuruza na udici, malo boili i to je to.

Sunce zalazi i stvara poseban ugođaj. Lastavice koriste zadnje zrake nebi li se napile vode jer su cijeli dan neumorno radile da bi stigle svoj zadatak s kojim nam se vračaju svake godine mogle na vrijeme odraditi. Riječ dvije i oboje utonusmo u san jer sam dolazak i sve vezano za ovakve vode čovjeka dobro iscrpi. Griz me zaista iznenadio, poslije sam procjenio vrijeme na 23 i 10 odprilike. Run bez kosti, zatežem a u glavi bubnja! S druge strane osjetim poznate udarce. Šaran je, sigurno! Imam več šarana gore a prva noć, prvo hranjenje, zaista imam sreče, samo da se ne otkvaći. Prijatelj saći prekrasnog vretenca, gotovo crne boje. Bože, kako je lijep! Ima oko 2 kg! Zabacujem štap tko zna kamo jer smo odlučili ne razvlačiti po noći i više uživati i slušati što se događa nego stiskati da što više ulovimo.

Za koji sat opet griz, ovaj puta nešto lagano ide prema meni. Poznata igra amura, vidim ga ispod sebe ali pošto mi je onaj vretenko u glavi i u ovoj ribi vidim šarana i to puno večeg.

No, poslije saćenja ipak je amur nešto preko 10 kg. Pun je trstike. Gotovo da curi iz njega. Boje su mu zaista posebne. Pa zašto je ovdje sve tako lijepo!?

Još dva prekrasna vretenca uljepšala su zoru na jezeru tišine. Za jutarnje bonace dolazimo čamcem iznad pozicije gdje smo nahranili , nema ničega, pokupljeno do zadnjeg zrna. Kako su samo temeljiti, kako instikt brzo radi, nevjerovatno! Nahranim s guštom duplo više i nakon cijelog dana bez poteza isto tako prije druge i zadnje večeri te posebne ako mogu uopće nazvati kampanje.

Izgleda da smo se uspjeli uklopiti u svu tu ljepotu i ona nas bogato nagradi. Griz za grizom, ljepotan za ljepotanom, neznaš koja je riba ljepša od koje. Kao da su se svi htjeli pokazati, a imali su zaista i šta pokazati. Koliko životinja oslonjena na instikt iskorištava trenutak obilja govori mali šarančić, mada su svi bili mali po nekim mjerilima, od odprilike nešto više od pola kile ali natrpanog trbuha topive hrane na bazi kruha koju sam bacao pod noge nebi li kojeg na pero prevario. Napucao se do kraja. Ipak jedan od njih je bio poseban. Več sam mislio da je oštečen ali kad sam bolje pogledao imao je po par ljusaka u nizu druge boje od večine, posebna divlja, vretenasta riba. Prepun utisaka i posebnim mirom u duši jako teško bilo se oprostiti od toga divnog mjesta. Noseči stvari naletih na krdo od šest konja i ždrebetom , potpuno slobodnih. Prilazim tim prekrasnim životinjama i prvo mi pristupi malo ždrebe a zatim i prekrasna svjetlo smeđa ždrebica. Iza nje bezazleno ali ipak oprezno sve je nadgledavao veliki pastuh crne boje. No ždrebica mi se urezala u pamčenje. Velike oči, prekrasna uređena griva i gotovo savšeno uređeno tijelo. Bila je toliko graciozna da jednostavno čovjek zna da se radi o ženskom biću. Krdo se nakon kraćeg promatranja nas kao njima vjerovatno svojevrsne atrakcije polako počelo udaljavati a posljednja, moja preljepa ždrebica još mi je par puta mahnula svojim raskošnim repom. Gledajuči u potoku grm rasvjetalog žutog irisa bio sam u jedno sasvim siguran, ovdje ću se ako bog da sigurno vratiti , i to ne jednaput.

Odlazimo i iza sebe ostavljamo jezero tišine isto onakvo kakvo smo ga zatekli, ostali su samo tragovi naših stopa kako to netko lijepo reče!

 

 

 

 

http://s1.postimage.org/ueHo9.jpg

 

http://s2.postimage.org/tFF7r.jpg

 

http://s2.postimage.org/tFHCA.jpg

 

http://s1.postimage.org/ufzgi.jpg

 

http://s3.postimage.org/e2FYi.jpg

 

http://s2.postimage.org/tFWAr.jpg

 

http://s1.postimage.org/ugjF0.jpg

 

http://s2.postimage.org/tGuvr.jpg

 

http://s1.postimage.org/ugtDA.jpg

 

http://s2.postimage.org/tGEu0.jpg

 

http://s4.postimage.org/3AYZ9.jpg

 

http://s2.postimage.org/tGTrS.jpg

 

http://s2.postimage.org/tH4VA.jpg

Link to comment
Share on other sites

  • 2 months later...
Pregledao sam ove savete oko duzine dlake, upotrebe udice itd.. Zanima me sta znaci ovo ' za lom ' pored udice i zanima me da l' slucajno nije doslo do greske posto ja ovde nigde ne vidim d-rig ? :)

 

Lom ti je granje i slične prepreke u vodi. D-rig je udica na slici od Gamakatsua. Točnijeg naziva D-RIG MB br-4

Link to comment
Share on other sites

Mnogo toga može da se nauči, i da se opremljen nekim znanjem, pogledom i taktikom ode na vodu. Da se potestira, da se barem lakše zna kako, kada i zašto tako.

 

Svaka čast Željko i hvala.

 

A šta čekaš sa knjigom, bogami ne znam :dance: :lol:

Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...